Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (58)

DR HAJNRIH ŠTIGLIC O CRMNIČKOJ NAHIJI (1841) – 1. dio Njemački književnik, filozof i istoriograf, putopisac dr Hajnrih Štiglic (rođen 1801. godine, u Arolzenu, sjeverna Njemačka, umro 1849. u Veneciji), boravio je u Crnoj Gori 1840. godine i o tome objavio knjigu u Štutgartu 1851. godine, pod naslovom “Posjeta Crnoj Gori”. Štiglic je završio književnost i filozofiju, a doktorirao filozofiju 1829. godine i bio je Hegelov student, kao i filologa Raumera. Putovao je širom Evrope i bio je jedno vrijeme i u Crnoj Gori. Imao je dug i prijateljski razgovor na Cetinju sa Petrom II Petrovićem Njegošem, koji ga je srdačno dočekao. Obišao je veliki dio onda slobodnog dijela Crne Gore, boravio kako na Cetinju, tako i na Njegušima, u dijelu Katunske nahije, te uopoznao je Riječku nahiju, posjetio je Rijeku Crnojevića i Skadarsko jezero i potom Crmničku nahiju. O Crnoj Gori, njenom vladici Petru II Petroviću Njegošu, načinu života Crnogoraca, njihovoj borbi za slobodu, ostavio je vrijedan književno-istorijski zapis. Navedena knjiga dr Štiglica, objavljena na njemačkom jeziku 1841., a kod nas je objavljena u izdanju podgoričke izdavačke kuće CID (urednik prof. dr Dragan K. Vukčević) u Podgorici 2004, a preveo je, priredio i pogovor za nju napisao je Tomislav Bekić.  U toj knjizi dr Hajdrih Štiglic opisuje, pored ostaloga, detaljno  i Crmničku nahiju, koju je lično posjetio 1840. godine, u vrijeme kada je Crnom Gorom, njenim onda slobodnim dijelom, upravljao Petar II Petrović Njegoš. Njemac Štiglic u navedenom putopisu daje geografski opis Crmnice, njenu prirodnu ljepotu, koju je doživio, njene privredne mogućnosti, plodnost tla, te mentalitet, karakter, običaje, slobodoljubivost, gostoprimstvo i način života njenog stanovništva, kao i njihov odnos prema pograničnim, susjednim osmanskim (turskim) vlastima, koji je onda bio na ratnoj, neprijateljskoj osnovi, u prvoj polovini XIX vijeka, itd.  Štiglic kazuje: “Kada smo od ušća Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na području Crne Gore, svuda na glasu kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala široka, bogata dolina za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, brižljivo obrađena polja oslanjala su se na vinogorja, između kojih su se vidjela stabla badema i narandži, smokava i maslina; poveća stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same rječice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zaštite ovog raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih šumama, u čijim su se nižim predjelima između vinogorja i voćnjaka, nalazila ljudska staništa, kuće građene od prirodnog kamena, ali su po svom položaju, gledajući od gore na rijeku i jezero, svaka od njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio svoje sjedište nego u ovoj Arkadiji i pred mojom dušom se ukazao san o opštem miru koji će usrećiti sve narode. Ali prije nego što sam ga dosanjao do kraja, moji pratioci su pokazivali na jedno brdsko uzvišenje preko kojeg bi trebalo da krene sljedeći pohod, jer tamo prijeko, u području Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo… Ubrzo mi je palo na um da on (odnosi se na Vladiku Rada-Petra II Petrovića Njegoša-nap naša) i ne smije da se ponaša kao Apolon među pastirima; jer njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo zadaje strah. Čamac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobično visokom i prostranom kućom od kamena. Tu se, rečeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmničke nahije; i samo je dovde rječica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela, slična onoj u Riječkoj nahiji, i tu su se mogla vidjeti razbijena oružja obješena o užad, kao kazna za ranije upozorenje za buduće prekršioce mira. Više radnika unosilo je tursku žitaricu (Zea Mais) u unutrašnjost zgrade, čija su skladišta već obilato bila popunjena zalihama.Ove zalihe, rekao je kapetan, ne može da gleda, a da se s gnjevom i radošću u srcu, ne sjeti dana kada je Crna Gora počela da se oslobađa turskog jarma; naime, upravo je tu na ovom mjestu, kod Vira, načinjen početak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je to plaćeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a muškarci Crmnice mogu da se hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lično sudjelovao u tome, ispričao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci došli da pokupe harač; tada je jedan od pašinih ljudi, jedan neobuzdan…, digao ruku na jed- nog Crmničanina, ustvrdivši da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turčina i pri tome uzviknuo: „Ovo je mjera Crnogoraca!” – Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan mah su potegli oružje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u jezero ponijela više krvi nego vode. Samo su trojica od pašinih ljudi uspjela da pobjegnu i da svome gospodaru umjesto očekivanog harača prenesu vijest koliko je turskih glava na obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. „Otada nije prestala borba koja je započela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!”, uzviknuo je sav ushićen i usplamtjelih očiju kapetan na kraju svoje priče, „i neće prestati sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naših neprijatelja!” Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezje za borbu s Turcima, kao ishodištu i polaznoj tački svih daljnih planova; njegovo klasično tlo je tamo gdje su Turci poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najviše Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz događaja izraslih, fantastično nadograđivanih predanja i sjećanja na borbe sa omraženim susjedom i nekadašnje gospodare na istoku, s tim što se ova onda pretvaraju u pohvalnu pjesmu i san o budućnosti sa još većim trijumfima”. Pored ostaloga, dr Štiglic dalje piše da je za Crnogorce Primorje njima tada “uskraćeno im vlasništvo” i da oni od davnima pretenduju da se ono uključi u sastav Crne Gore, te da je ono dio koje prirodno treba da nakon oslobođenja pripadne Crnoj Gori.  Dalje navodi: “Prema Istoku se i u današnje vrijeme vode borbe, a prema Zapadu je upućen pohotljiv pogled koji teži za posjedovanjem; primorski pojas je za Crnogorca ono što je za Francuza lijeva obala Rajne, za istočnog Slovena cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, uključujući po mogućstvu što više germanskih marki (oblasti), zemlja budućnosti i zemlja obećanja. Tu se u malome ponavlja ono što se tamo dešava u velikom, i simpatije se privlačće mag-netnom snagom. Zbog toga budite na oprezu, vi čuvari! Dok je kapetan ovo kazivao, Ilija se bavio pripremanjem našeg objeda. Sada ga je iznio, ili prije bi se moglo reći položio, na travu između kuće i rijeke, gdje smo posjedali po zemlji. Pozvali smo prisutne da nam se pridruže i da se prihvate naših divljih pataka i crnih čaplji, dok su nam oni sa svoje strane ponudili od svoje ribe koju su pripremili. Iako smo se za vrijeme plovidbe vrijedno prihvatili čuture, Ilija je u čamcu imao još dosta vina, a kao desert nam je nadzornik skladišta, čija je žena bila neumorna u posluživanju, ponu- dio smokve, narove i grožđe, kakvo, što se punoće i slasti tiče, u svom životu još nijesam vidio, kao i nekom vrstom slatkog od dunja, koje takođe veoma dobro uspijevaju u Crmnici, pa se odlikuju i izuzetnom veličinom i kvalitetom. Pošto je bila utoljena prva glad, nazdravio sam žiteljima Crmnice; potom se nazdravljalo zemlji, moru i cijelom svijetu, pa smo tako usred ovog rajskog podneblja, sjedeći na zemlji pod nebeskim Sunčanim šatorom, uživali u objedu kakav nijedan kralj i nijedan car ne bi umio bolje i bogatije da priredi. „Pogledajte oko sebe, Crnogorci”, uskliknuo sam, pošto je Ilija ponovo nazdravio, „pogledajte kakvu vam je divnu kuću sagradio vječni neimar. Kada nas koji ovdje sjedimo zajedno više ne bude bilo, ovi vječni bedemi će još uvijek stajati i gledati dolje na one koji tu prebivaju, i koji će se možda upravo na ovom istom mjestu, uživajući u ovoj ljepoti, osvrtati oko sebe, a da pri tome ne znaju da su možda, kao i mi sada, posljednji put skupa. Osim ako će, kao što to želimo, oni koji dolaze poslije nas, blagostivo da se sjete nas, kao što se i mi, blagosiljajući ih, sjećamo onih koji su bili prije nas dižem ovu čašu u čast sjećanja na drage mrtve!”. Ilija i kapetan se hitro podigoše, skidoše fesove sa svojih glava i pokloniše se u znak odobravanja; njihov primjer slijedili su i ostali, pa je onda nastala kratka pauza; zatim je ponovo pehar počeo da kruži naokolo, pa je za čas bio ispražnjen do posljednje kapi; svaki je pri tome izgovorio ime ono- ga u čiju čast pije, od Skenderbega i Ivana i Miloša do drugih junaka iz prošlosti, pri čemu su se ova miješala sa imenima mlađih junaka iz bliže prošlosti, a koja su ovome ili onome bila posebno draga. Ali nijesu mogla da budu pomenuta sva imena na koja se u tom trenutku mislilo, kada se činilo da je ukinuta svaka razdjelnica između neba i zemlje”.(Nastavlja se)The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (58) first appeared on BARinfo.